DALMATINSKE ŠTORIJE - KRONIKA TEA I MIRIAM - HR

 DALMATINSKE ŠTORIJE - KRONIKA TEA I MIRIAM 

autor Miriam Kelečić 23.07.2026

U 18:40 zazvonio mi je telefon.

I večera je službeno završila.

Ima poziva koji te razvesele.
Ima poziva koje ignoriraš jer znaš da mogu pričekati.
A onda postoji poziv od Tee u 18:40 kad nakon prvog:

"Mirka..."

...odmah znaš da je večer otišla u tri krasna.

"Mirka... nemamo vode."

U tom trenutku imala sam dvije opcije.

Prva – praviti se da sam na Maldivima i da nemam signal.

Druga – spašavati situaciju.

Kako mi ova prva opcija u životu nikad nije upalila, naravno da sam krenula na drugu.

Za one koji ne znaju...

Ove godine brinemo i o apartmanima Mario.

I ne, to nije samo doček gostiju, odjava, prijava, čišćenje, polog, milijun poruka, telefoniranje i odgovaranje na pitanja tipa:

"Koliko je more udaljeno?"

Ne.

Mi smo uz sve to dobili još jedan bonus paket.

VODU.

Ali ne onu gradsku.

Nego onu koju treba dovesti cisternom.

I kad nje nema...

Može apartman biti najljepši na cijelom Viru.

Bez vode si... jednostavno najebao.

Do danas ne znamo što se zapravo dogodilo. Je li cisterna zadnji put bila malo manje napunjena ili je potrošnja bila veća nego inače. Krivca više nije imalo smisla tražiti.

Činjenica je bila samo jedna.

Vode nema.

A gosti sasvim opravdano nervozni.

Tea odmah zove vozača cisterne.

A on mrtav-hladan kaže:

"Na Viru više ne mogu natočiti vodu."

Molim?!

"Vodovod zatvoren."

Super.

"Žerava zatvorena."

Odlično.

"Zadar zatvoren."

Ma vrh.

"Sutra."

Da...

Ali probaj ti danas gostima reći:

"Tuširat ćete se sutra."

To baš i ne prolazi.

Otvorim telefon.

Kreće koncert.

Zovem jednog.

Ništa.

Drugog.

Ništa.

Trećeg.

Zauzeto.

Četvrtog.

Ne javlja se.

Petog.

"Vjerojatno u inozemstvu."

U tom trenutku bila sam spremna zvati i NASA-u da pitam imaju li možda slobodnu cisternu.

I onda...

Branko.

Čovjek kojem ovim putem javno skidam kapu.

Nagovorila sam ga da se vrati u Žeravu, natoči još jednu cisternu i krene prema Viru.

Ali...

Poznajete promet na Viru usred sezone?

Ako ne...

Zamislite da puž prestigne auto.

Dvaput.

Kolone.

Vrućina.

Turisti.

Auti.

Još autiju.

I još malo autiju.

U međuvremenu...

Tea.

Ja.

Branko.

Gosti.

Messenger.

SMS.

Engleski.

"Will the water arrive today?"

A ja pišem.

Zovem.

Objašnjavam.

Ispričavam se.

Koordiniram.

I pokušavam pronaći zadnji komadić živaca.

Mislim da sam ih izgubila negdje između drugog i sedmog telefonskog poziva.

Moji doktori mi zbog zdravstvenog stanja preporučuju mir.

Odmor.

Manje stresa.

Danas bi umrli od smijeha.

U 21:20 stigla je cisterna.

Voda opet teče.

Gosti zadovoljni.

Tea zadovoljna.

Branko heroj.

A ja sam imala potrebu zagrliti svakoga tko zna kako izgleda cisterna.

I onda...

Drugi dio večeri.

Sjednem za računalo.

Otvorim sustav.

I shvatim...

Greška je djelomično bila i moja.

Gostima uopće nije otišao digitalni vodič.

Onaj gdje piše sve.

Kako pratiti razinu vode.

Kad iznijeti smeće.

Koga zvati.

Što napraviti.

Sve.

I tada sam sama sebi rekla:

"Bravo, Mirka... danas si i ti malo zasrala."

Ne namjerno.

Ne iz nemara.

Ali jesi.

I znaš što?

I to je dio ovog posla.

Jer ljudi na Facebooku vide more.

Zalazak sunca.

Plaže.

Palme.

A ja vidim...

Excel.

Telefon.

Messenger.

Rezervacije.

Čišćenja.

Cisterne.

I ponekad vlastite greške.

Nemam problem priznati ih.

Jer upravo na njima najviše naučiš.

Od sutra tri puta provjeravam je li digitalni vodič stvarno poslan.

Ne zato što moram.

Nego zato što više nikad ne želim večer pod nazivom:

"Traži se voda."

A sad bonus.

Za dva dana.

25. srpnja.

Šesnaest odlazaka.

Šesnaest čišćenja.

Šesnaest dolazaka.

Sve u nekoliko sati.

Normalan čovjek rekao bi:

"To nije moguće."

Ja samo gledam kutiju i pitam:

"Koliko još imam magnezija?"

Srećom uskoro stiže i Majka.

A ona uvijek nosi elektrolite.

Žena doslovno dolazi kao hitna pomoć. 😂

Pa ako ste naši gosti i putujete ovu subotu...

Imam jednu malu molbu.

Ako možete otići malo ranije...

Napravit ćete dobro djelo.

Ako odete na vrijeme...

Voljet ću vas.

A ako odete prije devet...

Ulazite ravno među svece.

Epilog

Još samo izdržati.

Još nekoliko dana.

Onda dolazi moj muž.

Od 30. srpnja do 17. kolovoza sama sebi sam odobrila godišnji.

Službeno.

Potpisala.

Ovjerila.

Psihički sam već na brodu.

Noge u moru.

Kava u ruci.

Telefon ugašen.

Mir.

Tišina.

I ako tada netko nazove:

"Mirka... nemamo vode..."

Nadam se da će to biti samo galeb koji je sjeo na antenu.

Jer usput...

I antena nam je danas rekla:

"Doviđenja."

Signal? Katastrofa. 🤦🏼‍♀️🤣

A ako ipak ne bude galeb...

Tražite me negdje nasred mora.

Ja ću biti ona žena koja se pravi da ne čuje mobitel.

Barem tih par dana.

😂😂😂

P.S. Ljudi vide samo lijep godišnji odmor.

Rijetko tko vidi što se sve događa iza kulisa da bi taj odmor ostao lijepa uspomena.

I iskreno?

Ako naši gosti odu kući s osmijehom, a nikad ne saznaju kakav se cirkus odvijao iza njihovih leđa...

onda znam da smo svoj posao odradili kako treba.

❤️

#ZažiVIR #ZaOponou #RealnostTurizma #ApartmaniMario #NijeSamoMore #KrizniMenadžment #CisternaMiJeNajboljiPrijatelj #HumorSpašava #JednogDanaIJaNaGodišnji